Istine jedne Sablje

utorak, 29.01.2013.

Toplo mi je Toplo mi je kad god prošećeš mojim mislima kroz dan. Od tvog pogleda ispari svaka ljutna i tope se sve greške. Pod dodirom tvoje ruke ključa krv u žilama mojim. Grizem donju usnu. Smijem ti se. Volim te. Hm :-) Toplo mi je ...

petak, 16.03.2012.

Put u Egipat - 2. dio Još iz aviona sam bila očarana pustinjom. Iako se u prvom trenu činilo kao da je netko jako precizno posložio masu identičnih kućica iz Monopolya u točno određene blokove, zapravo se radi o dijelovima zemlje koje su uredili i izgradili za život ovi nadasve produhovljeni ljudi. Već po samom izlasku iz aviona dočekao me predstavnik agencije koja je organizirala putovanje. Ime mu je Kamal. Čovjek širokog osmjeha dočekao me s mojim imenom ispisanim na A4 papiru. Proveo me kroz aerodrom iznenađujućom brzinom pritom vješto rješavajući svu (ne)moguću papirologiju i provjere. Odmah sam dobila instrukcije vezane za dolar koji je mjera skoro svega, egipatsku funtu čije su kovanice maksimalno ignorirane, visa zaljepljena u putovnici poput najintimnije poruke u spomenaru. Prolaz kroz aerodrom obično traje oko 1,5 sat no mi smo prošli za 15ak minuta što je Kamal objasnio komentarom uz osmjeh „you are like a v.i.p to us“ :-). Prtljagu smo čekali prije nego je bila spremna i dostupna. Toliko smo bili brzi. Prije odlaska na put dobivala sam razna upozorenja poput „ne izazivajte pozornost, pokušajte biti neprimjetni, izbjegavajte kontakte ....“. Ja sam plavuša kreštavog glasa, velikih očiju koje vole gledati i lica koje se voli smijati. Nenamjerno sam prekršila sam sva upozorenja. Prmatrala sam i upijala apsolutno sve što se oko mene događalo. Čekajući prtljagu i čavrljajući s Kamalom, susrela sam se oči u oči s Tradicionalnim egipćanima od čijeg ledenog dubokog pogleda mi se ledila krv u žilama. Lovila sam pogledom i neke od najljepših muških lica koje sam ikad vidjela, čije fotografije bih rado pričvrstila magnetom za svoj frižider doma :-). Ama baš ni jedna žena mi nije uzvratila osmjeh koji sam dijelila gledajući kako im djeca razuzdano, divlje i bez ikakve kontrole trče uokolo. Izašli smo van i Kamal je ustvrdio da je moja crvena putna torba u mnoštvu crnih kofera „special, small, cute, just like you“. Uz pregršt komplimenata i broj telefona za slučaj da zatrebam pomoć, predao me u ruke vozača koji .... ne govori engleski. Vožnja do hotela traje otprilike 1,5 sat kroz najneobičniji promet koji sam ikad vidjela. Iz 3 trake u jednom smjeru, vrlo neobičnim načinom bez nervoze i ljutnje, ceste kao da se same prošire u 6 traka u jednom smjeru. Zapravo, vozači traže samo malo slobodnog prostora kojeg naoko gotovo da nikad nigdje nema, uz malo nježne trube u dva takta i uz potpuno razumjevanje ostalih sudionika u prometu,kao da surfate cestom i uspjevate se provući kao kroz ušicu igle posred neke od traka. Nema deranja, psovanja ni naglog kočenja. Kočenja uopće nema osim kad ste stigli na cilj. Jednostavno svi stalno idu :-). I nema sudara. Tu i tamo možete naići na gomilu smeća nasred ceste ili pepsi limenku koja leti zrakom ali i gumu koja se razletila napola, no tada jednostavno istom brzinom nastavite i bez okretanja u stranu zaobiđete jer nekim čudom svi vam se pomaknu baš koliko vam treba da zaobiđete prepreku. I opet kao rijeka, svi nastavljaju svojim tokom istim tempom. Nevjerojatno. Zbog 23 stupnja koji su ovdje prilično velika promjena nakon strašne zime i 10 stupnjeva, bila sam na svakom koraku nepotrebno počašćena klimom i 18stupnjeva od kojih sam ježila. Unatoč pomanjkanju komunikacije, uživala sam u vožnji do hotela. Sve je bilo jako umirujuće unatoč vrlo živoj atmosferi na svakom koraku. Pustinja, skoro sve otalo u bojama pijeska, modeli automobila koje u Europi nije moguće vidjeti već barem 20 godina, sedmorica odraslih u malom kamiončiću za troje koji prevozi pijesak kojeg vjerojatno pola više neće biti dok stigne na odredište. Sudar starog i novog svijeta je nešto što prožima sve i svakog u ovoj zemlji. Pokraj strae nikad dovršene ali u međuvremenu za vrijeme revolucije napola uništene zgrade, raste jedno cijelo novo naselje kičastih zgrada pod nazivom „modern life, available 2012“. Policija na svakom bitnijem skretanju provjerava svakog drugog putnika s puškom obješenom na jedno rame, dok 100 metara niže očito siromašni egipćanin prodaje piće na plastične čaše uz cestu koja je prometnija od naše A1 ili A3 usred sezone, pa povremeno opušteno pretrči svih 12 traka ove ceste do prijatelja s kojim sjedne pod šator i uz aktivan govor tijela prikrati vrijeme. Prijatelj mu pak prodaje banane obješene o visoki obični štap koje više nisu baš tako žute od sloja pjeska na njima ali obojica veselo mašu i glasno pozdravljaju poznanika koji prolazi u Peugeotu 504 iz kojeg trešti Adele i „Someone like you“. (pitajte googla kako izgleda spomenuti auto :-). Odjednom iz ničeg i usred ničega stižemo do ogromnog hotela koji se nalazi u kompleksu pod nazivom Dreamland. Nakon provjere auto-bombe, prtljage i putovnice, vozač me pozdravlja sa Godbye i toplim pogledom uz naklon. Prije ulaska u hotel ponovno prolazim provjere svega što imam sa sobom ali uz beskrajno srdačnu dobrodošlicu na svakom koraku. Kad kažem na svakom koraku, mislim doslovno tako. Svakih nekoliko koraka sam iz nečijih ruku bila predana u neke nove ruke baš poput mojih torbi koje su svuda nosili zamnom. Nakon check-ina konačno sam stigla do sobe. Sobe izgleda poput sobe za kraljevne usred nekog straog dvorca, s terasom uz bazen do kojeg vodi moj mali vlastiti vrt u kojem ima okruglo stolić i okrugle stolce. Baš sam se osjećala kao princeza :-). Poželjela sam obući dugu lijepu haljinu od najfinijeg pamuka i ogrnuti se velom, do te mjere me obuzeo duh ove zemlje sa svakim novim dahom. Sjela sam i osjetila ..... mir. ... nastavit će se ....

ponedjeljak, 12.03.2012.

Put u Egipat - 1. dio Krenula sam na put vrlo mirna. Jako volim luke. Ponekad sam znala maštati kako bi bilo živjeti u nekom od lučkih gradova poput stare Rijeke ili Trsta ... Volim i zračne luke :-). Nisam nikad mislila da će mi aerodromi postati toliko poznati tereni, ali drago mi je da jesu. To je mjesto koje je baš uvijek živo, to je mjesto gdje svi ostavljamo nešto za sobom i s tog mjesta krećemo nekamo prema nečemu. To je mjesto na kojem se ne zadržavamo više nego što baš trebamo i moramo. Tu nema straha od učmalosti, od onog močvarnog osjećaja da stojimo na mjestu i ne mičemo se. Aerodrom (kao i sve ostale luke) je mjesto promjene i izmjene. Tu smo da samo kad dolazimo, odlazimo i zapravo samo prolazimo. Možda mu baš ta „prolaznost“ i promjena daju jednan poseban šarm. Odletila sam za Kairo i jako sam se nadala da ćemo imati razigranog pilota koja će nam baš htjeti priuštiti osjećaj da zaista letimo. Osim činjenice da smo se odvojili od tla, često se piloti zapravo trude biti vrlo mirni kako bi nam osigurali da baš ništa ne osjetimo, a putnici obično pohvale let na kojem je bio „odličan pilot koji se pobrinuo da ništa ne osjetimo“. :-) Pa kad već letimo, kad smo zaista visoko na nebu, kad nam je zaista zemlja negdje dolje, ispod, kad smo već stvarno tako blizu oblaka, ne bi li trebali htjeti to doista i osjetiti i proživjeti i doživjeti. Barem malo se nagnuti, barem malo se poigrati .... :-) Kako nakon zalogaja drage mi hrane, odbijam piti odmah nakon i želim još malo uživati u okusu dobrog zalogaja, kako u ljubavi baš želim „poginuti“ do kraja, tako želim doista osjetiti da .... letim! :-) Odlazim u trenutku kad se trudim ponovo naći i učvrstiti ravnotežu i staloženost koje sam nakratko izgubila. Unatoč činjenici da doista nisam osoba od manijakalne kontrole nad svim i svakim, imam potrebu misliti da držim „konce u svojim rukama“, da imam kakvu takvu kontrolu nad svojim životom. Hodala sam zadnjih mjeseci malo nesigurnim korakom. Izgubila sam ravnotežu između privatnog i poslovnog, ili bih previše radila ili pak premalo, ili bih nešto rušila ili se ubila gradeći nešto sasvim drugo, ili bih jela previše puta dnevno preobilne obroke ili bih postila cijeli dan. Nekada je san bježao od mene k'o vrag od tamjana a nekada sam bila spremna danima samo .... spavati. Kako god, nesigurnih nogu sam se kretala u nadi da će tlo ponovno biti čvrsto i sigurno. Obzirom da je puno toga u mom životu mojih ruku djelo, tlo je bilo tu taman kakvo treba biti. Trebalo je još samo ukrotiti noge. Ako ste jedna od onih žena koje ne nose štikle baš svaki dan nego tek povremeno pristajete na njih, tada znate osjećaj kada dođe taj dan kad ste spremne, kad ih želite, kad se tako dobro osjećate na tim visokim petama, ali unatoč sigurnom koraku i stavu na kojem vam svi taj dan zavide, unatoč tome jedno obično hodanje traži potpunu koncentraciju. :-) E, tako sam hodala, a htjela sam ponovno u potpunosti uživati baš kao nekada. Opuštena i mirna biti sigurna u svoj korak. Zakoračila sam na egipatsko tlo i zaljubila se na prvi pogled u jedan sasvim drugačiji svijet! ... nastavit će se :-)

nedjelja, 11.03.2012.

Osvojiti ili usvojiti? Osvojili smo sav živi svijet na Zemlji. Osvajamo roditelje dok smo maleni. Osvajamo odrasle dok i sami odrastamo. Osvajamo prijatelje. Osvajamo naklonost profesora. Osvajamo partnere. Osvajamo kolege i suradnike a onda se polakomimo i osvajamo tržišni teritorij onoga čime se bavimo. Osvajamo nove destinacije kamo otputujemo. Osvajamo druge zemlje i tuđa mora. Osvajamo nove svjetove i planete. Osvajamo svemir. Što kad ga jednom osvojimo? Od kud nam tolika potreba konstantno osvajati? Potreba za osvajanjem je poprimila već tolike razmjere da osjećamo istinsku potrebu i da nas same netko i nešto stalno osvaja. Ne bi li trebali težiti da smo osvojeni jednom i zauvijek? Ovdje govorim o intimnoj želji čovjeka kao pojedinca. Nije li već odavno sve što nam treba osvojeno i naše je? Ovdje govorim o čovjeku kao pripadniku ovog svijeta u kojem živi. Za čim tako očajnički tragamo? Što to tako grčevito zapravo osvajamo? Ovdje govorim o ljudskoj vrsti generalno. :-) O čemu govorim? Imam toliko puno raznolikih odgovora i svaki od njih bi mogao biti točan. Ako pitate mog prijatelja Google-a što znači osvajati, odgovorit će vam sljedeće: • Treba vratiti dugove i osvajati bodove za Euroligu... • iPhone nastavlja osvajati tržište • 'Želim osvajati velike naslove!' • Odlazim, dosta mi je! Želim osvajati naslove • Saznajte kako osvajati cure na Facebooku • 'Tek sam počela osvajati svijet!' • Želimo vozača koji može osvajati bodove • Osvajati ili biti osvojen/a? • Kako naučiti osvajati žene ? Ovo su samo neki od približno 54.200 rezultata pretrage. Rezultati za „osvojiti“ su za nijansu drugačiji no još uvijek na apsolutno istom tragu kao i za „osvajati“. Na prvom hrvatskom jezičnom portalu na koji sam naišla za „osvojiti“ pak kažu sljedeće: 1. zauzeti čije teritorije 2. pronaći neotkrivene ili malo poznate predjele 3. uspeti se na vrh najviših planina 4. spustiti se u velike dubine 5. postići iznimne rezultate u sportu [osvojiti prvenstvo; osvojiti medalju] 6. razg. uspjeti u udvaranju 7. ovladati radnim procesom i tehnologijom [osvojiti tehnologiju] E sad, sve odgovore iz skupine „riječnik“ možemo ovako ili onako povezati s odgovorima koje nam nudi Google. Nisam uopće sigurna da je to dobro, posebno ako istaknem da je jedan od odgovora „iPhone nastavlja osvajati tržište“. Ovdje smo čak i neživim stvarima iz života dali moć da nas osvajaju samo da budemo osvojeni. Ili je to možda potreba stvaratelja iPhone-a da osvoje još malo nekoga ili nečega. Sasvim je svejedno jer dovoljno je tragično da iPhone osvaja :-) Kroz frazeologiju će nas osvajanje dovesti do „tražiti svoj predmet, dio čega, zahtijevati povrat, isplatu, biti rezultat neumoljivog slijeda događaja [došao vrag po svoje...među svojima među istomišljenicima, sebi sličnima; otpjevati (odraditi, završiti itd.) svoje (u raznim kontekstima i situacijama u značenju da je tko došao do kraja čega) [odživio svoje, više nema što posebno čekati u životu, sve je prošao u životu što je bilo najljepše, najvažnije i najplodnije]; svak zna svoju, traži potrebno znanje i vrijeme; svoj svome, biti na svoju ruku biti poseban, neobičan;biti svoje glave biti tvrdoglav, svojevoljan;biti svoj čovjek biti materijalno neovisan; Žao mi je ako sam te umorila s ovim nabrajanjem no učinila sam to s razlogom. :-) Etimologija će nas pak od praslavenskih i staroslavenskih korjena dovesti do puno jednostavnijeg odgovora na pitanje o osvajanju. Odgovori su: svoj i sebe. Otuda korjen riječi osvajanje. Je li to i izvor potrebe za osvajanjem? Osvajamo li zapravo čitavo vrijeme sebe. Tražimo li grčevito način da budemo svoji? Da se dokažemo? I kad se jednom nađemo, kome se to još moramo dokazati? Ali, Bože sveti, jesmo li zaista otišli tako daleko, da se pokušavamo pronaći kroz bodove, tržište, iPhone, medalje, nepoznate žene i muškarce i mislimo li zaista da moramo osvojiti svijet da bi pronašli sebe? Usvojiti možemo znanje, dupina, šišmiša, dijete, želimo usvojiti zdrave navike. Čak i riječnik kaže da osim što usvojiti znači „uzeti dijete pod svoje, dati tuđem djetetu prava djeteta iz krvnog srodstva“, usvojiti primarno znači prihvatiti, primiti, odobriti, složiti se s čime [usvojiti mišljenje] i shvatiti [usvojiti znanja]. Učinilo mi se prejednostavno u usporedbi s „osvajanjem“ pa sam krenula dalje no nema dalje osim do „svoj“. Svoj, koji po svojoj definiciji znači: koji pripada, vlastiti, koji je izvoran, poseban, nezavisan, originalan, blizak, prisan, srodan. Želimo li na kraju osvajati i osvojiti, ili bi nam ipak trebalo biti puno važnije da usvojimo? Osvojiti ili usvojiti i sebe i ostale oko sebe? Veseli me arogantno vjerovati da usvajam ljude oko sebe. Volim misliti da kroz vrijeme koje odmiče, uspješno usvajam i samu sebe. No, ipak, zasigurno nam svima ostaje potreba da nas osvoji pa usvoji netko, jednom i zauvijek. :-)

nedjelja, 04.03.2012.

Ako ikada ... ... Ako ikada poželiš čitati neko staro pismo, neka to bude ovo. Ako se ikada preplašiš da ne volim te više, neka ti ovo bude izvor na koji ćeš se vraćati i iznova znati. Ako se ikada zapitaš da li te još volim, neka ovdje nađeš uvijek isti odgovor. Da. Volim te još. Ako ikada zaboraviš tko si, neka odgovore nađeš u svim razlozima moje ljubavi. Sve si ono što volim. Sve moje ljubavi oduvijek, sada i zauvijek, sve moje ljubavi se kao rijeke slijevaju u jedno te isto more. Nosiš u sebi mir koji volim, govoriš tišinom koju volim, imaš moć kakvu volim, poznaješ radost i zadovoljstvo, ti si strast, ti si taj. U tebi se slijevaju sve moje ljubavi. Ti si moje more.

subota, 25.02.2012.

Jarun Nakon dosta vremena sam dan provela na Jarunu. Zvijezde mi nisu bile sklone ovaj vikend pa me nisu otpratile do mora, no ovako prekrasan dan trebalo je provesti uz vodu i sunce :-) pa na koji god način to bilo moguće. Prije nego što se more uzburka od ljutnje, naglašavam da, uz dužno poštovanje i silnu ljubav koju osjećam prema svom rodnom gradu, more je ipak more, more je jedno. No, vratimo se onome što zovu zagrebačko more. Dakle, nakon prve jutarnje kave u kvartskom kafiću, nakon obavljenog uviđaja u trenutnu situaciju i zaključka da je na zagrebačkim Ravnicama baš sve kao i bilo koje druge subote :-) krenule smo prema Jarunu, razdragane i vesele. Zagrebačko jezero Jarun se sastoji od Velikog i Malog jezera i šest otoka. Nažalost ima previše onih koji ne bi znali nabrojati ni 6 jadranskih otoka dok pritom plaćaju putovanja po razno raznim zemljama kupajući se u tuđim morima. Samim time, zabranjeno je zamjerati onima koji možda ne znaju imena 6 otoka zagrebačkog Jaruna. Dakle, imamo Otok Univerzijade (na čijem otvorenju sam kao klinka ponosno plesala u plavim treger hlačicama :-)), Otok Trešnjevka (na kojoj sam se sa 17 straaašno zaljubila u najzločestijeg dečka kojeg sam tada mogla naći a koji je sam za sebe vjerovao da izgleda kao Tom Cruise hahha), Otok Hrvatske mladeži, Otok divljine (plava laguna :-)), Otok veslača (hm ... hehe) i Otok ljubavi (da :-)). Poplava 1964. je zapravo bila razlog gradnje nasipa uz Savu i tada je Jarun po prvi put odvojen od rijeke, nakon čega se dogodilo nešto doista lijepo za jedan grad: od močvare je s vremenom nastalo jezero koje je s vremenom postalo drago okupljalište Zagrepčana. Lijepo je cijeli dan provesti u gotovo pa ritualnom prizivanju sunca i proljeća. Oduvijek sam govorila kako Dalmatinci u proljeće na terasama sa sunčanim naočalama kao da imaju ritual prizivanja ljeta. Tako smo danas i mi. Nekako smo sve brige ostavili po strani, i masovno prodisali, usporili smo pa nek nas brige prestignu i pričekaju u ponedjeljak spremne haha, ali mi smo danas odlučili pomalo :-) Dan nas je toplo grlio, zrak nas je svježinom umivao, sunce nas je hranilo, baš smo danas gušt za dušu i tijelo imali. Osim beskonačno puno planova od kojih su se mnogi realizirali, no neki ipak nisu, a neki vjerojatno nikad ni neće, Jarun okružuju noćnih klubovi, krasi ga cijela lepeza rekreacijskih aktivnosti (jahanje, veslanje, odbojka, rukomet, rolanje ....), upotpunjuju ga restorani i ostali ugostiteljski objekti. Jezero je dobilo i svoje odavno niklo naselje, kao da mu ljudi udahnjuju život a on im uzvraća jednim mirnim zadovoljstvom i zdravim duhom kojeg tako često danas manjka. Osim mjesta za život i mjesta za izlaske, Jarun ima svoje plaže, svoje mostove, svoje ribe i svoje ptice. Prijete mu planiranim gradnjama raznih urbanih vila i proširivanjem elitnih naselja na samo 2 minute od jezera, no doista se nadam da ćemo znati sačuvati smisao Jaruna i da ćemo znati njegovati titulu koju nosi već dugi niz godina: izvor mira i prirode jednog velikog grada.

nedjelja, 19.02.2012.

Lolek i Bolek Lima moj, baš sam sretna zbog tebe :-) Govorim ti da smo ko Lolek i Bolek hahaha! I samo da znaš, Lolek i Bolek su bili potpune suprotnosti iako ti tvrdoglavo tvrdiš suprotno i uvjeravaš svijet kako smo iste. Nismo :-) Dok se ja ne dam sa svog puta uporno trošeći razvezane najdraže mi starke, u isto vrijeme ti čvrsto ostavljaš trag koračajući u svojim raznolikim štiklama :-) A kad nas noge zabole od svega, samo nas dvije znamo tako polako, bose, korak uskladiti. Tako se lijepo pratimo da nas je milina gledati. Meni barem. A znam da je i tebi. Nisam samo sigurna koja je Lolek a koja Bolek. Znam da je Lolek bio visok i spretan a znam i da bi nas obje htjele baš to biti. Lolek je uvijek lijepo počešljan i šiškice se nikad nisu micale. On je još i sav uspravan i važan. To bi onda valjda bila ti :-) E, a Bolek je mali šlampavi u običnoj bijeloj pamučnoj majčici i brate al je sav zvrkast i radostan. To bi onda valjda bila ja. :-) E i Bolek je uvijek bio sklon neobičnim nepodopštinama pa je tako uspio izazvati bika s crvenim luftićem na moru i našao se u straaašnoj opasnosti hahahhahaha Znam da si jedna od samo troje ljudi koji znaju razumijeti crni humor koji se krije iza ove pošalice :-) Zato si moj Lima :-) Kako god, svugdje su ti Lima moj, skupa taj Lolek i Bolek. Prate se kroz sve dobro i loše. Ma i idu si na živce i dure se i rade si spačke. Svaaaašta. Ali na kraju ni jednom se ne dogodi ništa a da drugi nije dio toga. Ma baš sam sretna zbog tebe i tako sam ponosna na tebe da ti riječima to čak ne znam opisati. Znam koliko ti znači ovaj korak i znam što ti on sve predstavlja. Ovaj uspjeh je simbol mnogih stvari u tvom životu. I zato sam još sretnija. Naravno da sam sad već i beskrajno razigrana pa se zabavljam mislima i maštarijama o svemu što te tek još čeka. Jer draga moja, ovo je samo prvi korak u nizu koji čeka samo na tebe. Samo na tebe. Tvoj put. Tvoj život. Možda će nekada ličiti na naše kilometarske šetnje uz more koje smo nekada provele pričajući o životu, o snovima, o strahovima, o nadama. Vjerojatno će nekada podsjećati na trčanje s vlaka na vlak na putu do Amsterdama. Sigurno će biti i još strašnih valova poput onih zbog kojih si cuclala limun ali si nakon toga zaplivala najljepšim morem na svijetu. Vjerujem da će na tom putu biti i sunca iz Trogira i Rječke bure ali i veselja s Bačvica. Želim ti slobodu, sanjivost i čaroliju Dugog otoka. Ma želim ti i histeriju New Yorka kojeg toliko priželjkuješ. Kamo god nas životi odveli, na kakva god putovanja se odvažile i kakvi god nas dani čekali, lijepo je već sad unaprijed vjerovati da ćemo jedna drugu uvijek pratiti. Nikada se ničega ne trebamo bojati, jer znamo da ćemo si baš uvijek kad zatreba nekim čudom u tom trenu ruku pružiti, i hrabrost zapakiran u osmjeh pokloniti. Gdje jedna živi, druga ima dom. ako nam se 2011. ponekad činila ovakva: mislim da s punim pravom možemo krenuti u 2012. koja bi trebala izgledati otprilike ovako: uživajmo :-)

ponedjeljak, 30.01.2012.

John C. Parkin: J*** mi se Možda će ovo zvučati kao skraćena lektira koju sutra ujutro morate predati a nemate vreme knjigu zapravo i pročitati. Volim čitati. Dugo me neka knjiga nije u startu već ovako jako razljutila. Svejedno sam je s iskrenim zanimanjem čitala. Sama činjenica da se knjiga zove „J*** mi se, najuzvišeniji duhovni put“ i da je pisana nakon još nečijeg životnog kraha, gdje odjednom sve postaje manje bitno a život u sekundi prekrasan, odbijala me prije nego sam ju uopće primila u ruke. Početak me strašno živcirao jer zapravo govori da svakom optrećenju bilo koje vrste jednostavno možemo i trebamo reći „ma jebe mi se“. Ovakvo drastično poništavanje važnosti ičega mi je zvučalo krajnje glupavo. Pa svi znamo svemu reći „ma jebe mi se“. Pa, nije li to najlakše? Ne bi li trebalo težiti da nam je stalo, ne bi li trebali imati nekakve temeljne vrijednosti na kojima bi onda nešto gradili, rasli, učili? Ne bi li nam nešto ipak trebalo biti važno? Ne nosi li stav „ma jebe mi se“ sa sobom i svojevrsnu ravnodušnost? Umjetnu nedodirljivost? Obezvrijeđeno je bilo što što bi potencijalno moglo biti teško ili ne daj Bože, bolno. Kako god, prečesto se u zadnje vrijeme nađem uključena u razgovor na temu životnih krahova nakon kojih redovito slijedi preokretanje života iz korijena. To je dodatni razlog odbojnosti koju sam osjećala prema knjizi. Ne bi li trebali biti pametni i truditi se osvjestiti i naučiti svašta – prije kraha? Čitala sam dalje, nadajući se da sam krivo shvatila početak i da zapravo knjiga mudro zbori. Ali, pisana je kao poruka nakon nečijeg kraha .... i opet se ljutim. Naravno da ako ti je ostao samo jedan dan života, da ćeš pažljivo birati što će taj dan činiti. Ali da nam kažu da imamo još dva dana života, pa ne bi li trebali ipak htjeti malo više? Čitala sam dalje. Osnovne lekcije ove „jebe mi se“ metode su otprilike kako slijedi: 1. Opuštanje – kao što opuštate srce u nečijem zagrljaju, kao što opuštate misli uz čašu vina, nađite načina i ne zaboravite opuštati i svoje tijelo. Slažem se. 2. Prepuštanje – ne se grčevito držati ni za što (partner, posao, stan, novac ...). Bez bilo koje od tih stvari možemo preživjeti. Može se živjeti i s malo njih ostvarenih. Sve njih možemo popraviti i ponovo naći. Nema razloga za grč. Prepustite se. Slažem se. 3. Prihvaćanje – kasna zima, rano ljeto, dosadan partner, glupi političari, zao šef, sve su to stvari na koje najčešće ne možete previše utjecati. Sve ih već sutra možete promijeniti ili barem zamijeniti, ali rijetki će to doista i učiniti. Ako već tako odlučite, tada prihvatite da su stvari takve kakve jesu. I prestanite njih kriviti za išta loše što osjećate. Prihvatite. Slažem se. 4. Nepristrano promatranje - ova lekcija ili barem način na koji je opisana, me strašno razočarala. Poanta je lijepa i zaslužila je biti bolje objašnjena. Trebali bi moći osvjestiti stvari koje nam se događaju i u nama i oko nas. Trebali bi naći vremena i načina da malo promotrimo samo sebe i osvjestimo si kako smo zapravo, i što nam se zapravo događa. Mali test „gdje sam i kako sam“. Trebali bi znati povremeno nepristrano promotriti sami sebe. Slažem se. 5. Svjesno disanje – nadam se da znate što ovo znači i da nema potrebe previše o vome pisati. U slučaju da ne znate, molim vas, još danas nađite načina da naučite. Naučiti svjesno disati je najljepša stvar koju si možete pokloniti. Svakim izdisajem se oslobađate svega što ne želite, svakim udisajem dobivate sve ono što trebate. Svojim dahom beskrajne igre možete igrati i pritom sebi osjećaj energije pokoniti. Naravno da Jon C. Parkin kaže da tada morate misliti „ma jebe mi se“ za sve ostalo. Ovdje se moram složiti :-) . Naučite ovo. Vjerujte mi. Kako pronaći mir i harmoniju u svom životu? Ili ćemo promijeniti ono što nas uzrujava i čini nam loše, ili ćemo isto to jednostavno prihvatiti takvo kavo je i prestati se konstantno uzrujavati. Zvuči savršeno jednostavno. Je li doista tako? Samokontrola, disciplina, planovi i ciljevi ili Sloboda? Fokusirati se na nešto i ići prema tome točno unaprijed određenim koracima, u većini slučajeva nosi sa sobom rizik propustiti toliko predivnih stvari i ljudi sa strane, uokolo ili samo malo lijevo ili samo malo desno. Slažem se da bi se trebali slobodno kretati životom i upijati ono što nam godi, jednostavno živjeti. Život nam nudi tolike beskrajne mogućnosti, ali većina radije živi ono što poznaje, na što je pripremljena, tako se osjeća sigurno. Kaže John: „Vrijeme je da dignete ruke s volana vašeg života! Doista, otkrit ćete kako on ide sam od sebe, sretno, bez potrebe da bilo što radite. Vrijeme je za odmor, ispružite noge, naslonite se, za promjenu uživajte u vožnji.“ I ja sam odjednom oduševljena lijepo sročenom porukom koja me umila novom energijom. Ali već malo dalje kaže: „...dobro nikad neće nadvladati zlo, i obrnuto. Prihvatimo stvari kakve jesu. .. osjetite kako je to odustati od bitke...nećete pobjediti. Nećete napraviti nikakvu razliku u svijetu...napokon se prepustiti stvarima kakve jesu je velika stvar. To je moć rečenice jebe mi se. Kad odustanete od želje da poboljšate svijet, možete zapravo početi raditi nešto što doista na ovaj svijet ima utjecaja.“ I ponovno me živcira. Pomalo neoprezno i previše površno i olako šalje opasnu poruku. Dira mi i ljulja moja uvjerenja i nade u ostvarivost velikih ideja i velikih snova. Dobro, nema veze, čitala sam do kraja i razmišljala. Više se nisam ljutila. OK, stvari obično zapravo nisu toliko bitne koliko mislimo. OK, „značaj stvara bol“ ali značaj nije nešto krivo. Treba pažljivo birati ono što će nam doista nešto značiti. O tome ovisi kako će nam biti i kakav ćemo život imati. Kao da sve što čitam, moram sebi još dodatno objasniti i reći si „ma dobro je mislio, samo se nespretno izrazio“. :-) Ali on očito živi svoje poruke jebe mi se. I to je u skladu s još jednom tvrdnjom s kojom se slažem: Zbog neželjenog „talasanja“ i straha koga ćemo sve uznemiriti nekim svojim postupkom, najčešće jednostavno slijedimo i ispunimo očekivana ponašanja za koja smo unaprijed sigurni da će biti prihvaćena od drugih. I onda izgubimo sebe. On to nije učinio. Suština pristupa jebe mi se je umanjiti značaj obaveza, očekivanja drugih, pravila i regula, i jednostavno krenuti svojim putem. Vjerujte mi kad vam kažem da ćete mnoge uznemiriti pokušate li primjeniti jebe mi se pravila. Neki neće razumjeti a neki će zapravo potajno priželjkivati slobodu koju primjećuju u vama. Ja bih rekla da biti slobodan znači biti baš ono što zapravo jesi, baš onakav kakav jesi. Ti. Autentičan. Usudi se jednostavno biti ti. I usudi se jednostavno živjeti. Tako bih ja rekla. Možda zato ipak ja nisam izdala knjigu i možda zato ja nisam John C. Parkin. :-) Ja sam samo ja. Jesi li ti baš ti? Ili ne voliš uznemiravati ljude oko sebe?

srijeda, 25.01.2012.

Dobila si šta si tila Otišla je s 25. Ostavila je sve što je poznavala, sve do čega joj je bilo stalo. Samo se okrenula i otišla. On joj je otkrio sasvim novi, nepoznati svijet, potpuno drugačiji od svega što je znala. Učila je neki novi život. I živjela ga punim plućima. Svim svojim bićem. Predala se u potpunosti. Vratila se nakon 4 godine. Odjednom. U poznato? Ne. Ona je bila nova. Drugačije je gledala sve na što se vratila. Sve što je nekad bilo, više nije isto, vrijeme čini svoje. Vratila se s malenim M-om. Vratila se s istim osmjehom i rupicama na licu. Vratila se s novim očima. Pogled joj je daleki. Duboki. Miran. Ponovno je krenula od nule. Ali ponovno je krenula. Kaže mi "otišla sam i naučila za čim sam sve trčala a što uopće ne trebam. Sad tražim ono što mi treba". Danas ima 30 i živi sama sa svojim djetetom. Ona je bila oličenje bunta. Vječito se derala, vikala, svađala, borila. Nikada se ni sa čim nije mirila. Rijetko i malo je voljela. Maštala je da živi 100 na sat. Da joj ni do čeg nije previše stalo. I uvijek joj se sve činilo presporo. Preobično. Predosadno. Šminkala se satima. Oblačila i preoblačila bezbroj puta. Izlazila, dolazila, prolazila, odlazila. Stalno išla i tražila. Ljutila se. Smijala se. Plakala. Pa opet ljutila. Pomalo se bojala budućnosti. Nekad mi se činilo da ludi. Odjednom je rodila i odlučila postati mama. I njega je pustila k sebi i umirila se. Prihvatila je jedan običan život. Radi. Živi obično. Povremeno se ljuti. Dere se manje. Danas ima 34 i njih troje žive zajedno. S njom nikad ništa ne znaš. Danas voli. Sutra bježi glavom bez obzira. Sad bi htjela a taman prije nego krene, odustane. Želi, silno želi, ali ne pokreće se. Pati. Tuguje. Šuti. Odjednom mi sama dolazi i priznaje sve istine i sve laži. Čisti sve loše i kreće nova. Kreće svom svojom silinom. Nestaje, jer lovi san. Lovi cilj. Beskompromisno troši sve što ima na ono što nema a želi, tako silno želi da želja boli. Vraća mu se. Nekad sretna, nekad nesretna. Usporava. I ponovno traži. Umorna je. Ne da joj se. Straaaašno joj se ne da. Guši se. Sve dok ponovno ne udahne punim plućima i krene. Kamo? Ne zna(m). Danas ima 36 i živi s njim. Voli sliku, film, knjigu, pjesmu, čaroliju. Voli ljubav zbog koje su se carstva rušila. Voli život, voli duše. Radi previše. Radi na sebi. Radi na ljudima. Radi na promjenama. Radi na životu. Previše radi. Ja bih voljela da se opusti i prepusti. Da manje radi. Toliko je radila na sebi i životu. Voljela bih da se prepusti i dozvoli neka malo život radi za nju. Naučila je usuditi se i probati, sad uči ne brinuti se previše. Oduvijek je znala uživati a sad uči dozvoliti si da uživa. Danas ima 40+ i baš zna živjeti sama. Divlja je a boji se. Hrabo i polako kroči svojim životom. Sve što voli, voli do boli. Mala lija stanuje u njoj. Želi dobro i sigurno posložiti sve kako treba. Mudro odlučiti. Ima najživlje oči koje sam ikad vidjela. Razigran duh kakav se rijetko susreće. Glavu prepunu raznih misli. Imala je sve što je željela. Išla je putem kojeg je mudro odabrala. Sve je s njim posložila. Sad traži sebe. Sama. Velika, dobra, odrasla, hrabra. Danas ima 30 i živi sama. Nisam prestala tražiti. Nisam se prestala nadati. Nisam prestala željeti. Nisam prestala vjerovati. Nikada nisam znala odustati. Naučila sam odlaziti. Uspjevala sam nastaviti. Znala sam svemu se veseliti. Znam se i dalje smijati. Usudila sam se mijenjati. Naučila sam prihvatiti. Naučila sam ne trebati. Voljela sam voljeti. Htjela sam živjeti. Danas imam 35 i živim. Jedan mi je rekao „dobila si šta si tila“ i krivo je tada mislio. Drugi je rekao „ti si stalno ko na ringišpilu“ i bio je u pravu. Iako nisam dobila baš sve što sam htjela i željela dobiti, da - dobila sam šta san tila. :-) I da, ovo smo moje prijateljice i ja, na ringišpilu naših života :-)

ponedjeljak, 16.01.2012.

Saune - Ladies only :-) Rado bih sutra u saune. Ukočila su mi se leđa neki dan pa me teta L. popravila svojim čarobnim masažama. Možda se duh ne da ali tijelo povremeno posustane. Osim jednostavne potrebe da nam tijela funckcioniraju koliko god je to moguće, postoje mjesta gdje se duh i tijelo ujedinjuju u borbi za opstanak. :-) Jedno od njih je svijet sauna. Evo priče kako sam ga otkrila. Bila sam loše. Prijatelj mi je dao zadatak s jasnim uputama. Isprintala sam ih i poslušno izvršila zadatak. I otkrila cijeli jedan svijet bezobrazno prepun samo i isključivo - užitka. Golo lice, gole duše, gola tijela ... Znamo se 4 godine. Dvije vrlo različite žene s puno zajedničkog u isto vrijeme. Korak 1: upoznajemo se. Korak 2: učimo funkcionirati zajedno u miru (ipak smo žene). Korak 3: družimo se i postajemo sve bliskije. Korak 4: testiramo se i gradimo povjerenje. Korak 5: jako smo bliske i puno se družimo. Korak 6: otkrivamo lica bez šminke, skidamo maske, oblačimo pidžame i spavamo skupa. Korak 7: njena četkica je u mojoj kupaoni. Korak 8: igrom slučaja i/ili sudbine, živimo skupa i nema više mjesta sramu, tajnama, glumi. Korak 9: gole smo u sauni :-) Kako? Pa imam tog prijatelja. Dragog, toplog, pomalo neobičnog. Piše upute za Zadatak prvi i mi poslušno krećemo. Sjedamo u auto umorne, ljute, tužne, svakakve, glavama nam leti sve i svašta. Ali imamo zadatak. Stajemo na parkingu s desne strane. Ulazimo. Skidamo se skoro pa hrabro. Skrivamo gola tijela dugim ogrtačima. Bose krećemo u obilazak i razgledavanje terena. Smješkamo se i s veseljem krećemo..... Žene Krećemo lažno hrabre od Lanconiuma. Još uvijek prekrivenih tijela opušteno sjedamo, smješkamo i kriomice provjeravamo poglede dviju žena koje su nas dočekale. Kroz cijelo vrijeme našeg Zadatka bile smo okružene s otprilike 15ak žena koje su se izmjenjivale kako je vrijeme odmicalo. Žene treba njegovati, čuvati, maziti, brinuti se o njima. Kad muškarci to ne učine, one će to učiniti same. Žene treba staviti na prvo mjesto. Pogotovo svoje žene. :-) Kad muškarci to ne učine, one će to činiti same. Tako otprilike izgleda “ladies only” u Tuhelju. Žene koje se same čuvaju, njeguju, paze, maze, brinu jedna za drugu, i tog dana žene stavljaju sebe na prvo mjesto. Muškarci od žena mogu učiniti gotovo sve što požele a jedino što moraju znati je učiniti da se osjećamo ženama. Dati nam dobrih strasti jer tako su nam tijela stvorena i voljeti nas jer tako su nam duše zdrave. S tim mislima ispružila sam noge i još udobnije se smjestila i pustila neka mi toplo tijelo postane još toplije, neka mi misli postanu još mirnije. Kad poznaješ svoje tijelo na najboljem si putu da se oslobodiš uvjerljivo najučestalijeg izvora ženskih frustracija. U ženskom tijelu ima puno više toga nego što se može vidjeti golim okom. Poznavati svoje tijelo, okuse spojiti s mirisom, dah povezati s ugodnom glazbom u pozadini, pokloniti si dodire ... pokloniti si senzaciju eksplozije svih osjetila odjednom. Žene znaju ... Skidajmo se do kraja Stojimo ispred solne saune i odjednom nas je hrabrost napustila :-) Kao čitamo upute. Tri rečenice koje ionako znamo čitamo nekoliko puta. Odjednom se pogledamo i zaključimo: a jedino je još to ostalo. Sve ostalo smo prošle. Skidajmo se do kraja! Ha ha ha ha! Gledamo se oči u oči i ne damo pogledu da odluta ... Otkrivamo se i ulazimo. Uzdišemo i odrađujemo precizne upute prijatelja. Oprati mjesto. Malo pričekati. A onda se pobrinuti da nam sol prekrije gola, topla, vlažna tijela. Brinemo se svaka za sebe. Lijepe smo i opuštene. Slane nam ruke kreću od vrata, preko ramena, kao da nas netko nježno ljubi, preko trbuha i bokova, kao da nam skida i spušta laganu haljinu koja sklizne preko koljena pa do kraja ... A onda ruke kreću nježno isti put natrag prema gore ... Oslonjene leđima na zid, napola ispruženih nogu, rukama uz tijelo, opušteno se prepuštamo svaka svojim mislima ... uzbuđene trenutnim zadovoljstvom, lagano se oslobađajući svega što su nam zadnji dani donjeli, vesele zbog isprobavanja nečeg novog, razmjenile smo poglede i osmjehnule se jedna drugoj. Vrijeme je odjednom naglo pojurilo, pa se polako zaustavilo a onda opet naglo pojurilo. Krenule smo dalje. Sad već drsko hrabre uživamo pod tušem :-) Stav, hrabrost i oduševljenje Junakinje smo svijeta sauna :-) Lijepe smo si, oduzimamo dah onima koje nas kradu pogledom, šarmatne smo i drsko i živahno prolazimo novim malim svijetom u koji smo poslane. Mažemo se grožđem.Program grožđem je čarobno dobar. "Bio" sauna je prenevjerojatna. Tamo bih ostala vječno. Mazale smo se čokoladom razigrane ko budale i smijale se i bilo je skoro pa božanstveno. Ljuljačke su droga. Vodeni kreveti nadnaravni. Čik pauza na terasi krajnje opuštajuća. Finska iznenađujuće i neobično ugodna. Mi bi joooš! :-) U 21:50 me Limin glas s ljuljačke dignuo s kreveta. Izvukle smo stvari i počele se lagano oblačiti. Odjednom se sve činilo nekako neprirodno u odnosu na protekle sate. Gola tijela, voda, spoj svih mirisa, ugodnih zvukova, dodira, svega o čemu sam do sad pisala, ta silna opuštenost i razotkrivenost svega ... Oslobađajuće je! Njegovati svoja tijela, razotkriti svoju senzualnost, uživati u samoj sebi, sve to u isto vrijeme i na istom mjestu… ! Ah! ... Eto, tako nam je bilo :-) Hvala, prijatelju dragi .... Zadatak prvi – oodličan! Žene drage, pohrlite :-) uživajte u sebi pa i same sa sobom :-)

Siječanj 2013 (1)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (8)
Prosinac 2011 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv